Četverogodišnji studij žurnalistike sam završio sa dvije godine zakašnjenja. Razlog je bio taj što sam pokušao studirati ekonomiju, mada u tom trenutku nisam baš bio siguran šta želim, lutao sam i na kraju postao diplomirani novinar.
Za razliku od mnogih mojih prijatelja, još od školskih dana sam povremeno radio, a na fakultetu sam našao i nekoliko stalnih angažmana. Pošto sam već tada bio član nekoliko studentskih organizacija, mnogo sam putovao, pa sam riješio da je najbolje koncentrisati se na one angažmane koje mogu obavljati preko interneta, a to je bilo pisanje za nekoliko regionalnih medija. To mi je davalo fleksibilnost, a donosilo je i za tadašnje uslove dosta dobar novac. Mogu slobodno reći da sam radio od kuće deset godina prije mnogih drugih.
Pri dolasku u Holandiju krenuo sam na magisterij, a rad od kuće više nije bio moguć, zato što sam morao raditi razne druge poslove za koje sam prekvalifikovan, a sve to kako bih izdržao skupoću, platio režije, te imao dovoljno novaca da preživim.
Kad sam magistrirao, zaposlio sam se u pozivnom centru jedne od najvećih korporacija u Holandiji, u kojoj se, bez obzira na poziciju, rad od kuće nije dozvoljavao. Godinama su nam pričali kako to ne mogu dozvoliti iz sigurnosnih razloga, kako može iscuriti mnogo informacija, a na naša pitanja da povremeno radimo iz drugih evropskih kancelarija, uglavnom ne bi pristajali. Sve što nije bilo zabranjeno, ako upitate može li, odgovor bi stigao da ne može, posebno ljudima u pozivnom centru, finansijama, pravnom, ali i nekim drugim odjelima.
Jedino su programeri mogli šta su htjeli, oni nisu ni pitali, nego bi se samo konektovali iz Indije, s Filipina, ili nekog odmora na Karibima. Oni nisu imali ni radnog vremena, nego je sve bilo klizno, i to je s njima savršeno funkcionisalo. Mi ostali smo se osjećali loše zbog toga, ali nije bilo načina da utječemo na odluke menadžmenta.
Međutim, kad je stigla pandemija, u roku od dva dana su organizovani kompjuteri, stolice i ergonomski dodaci za 20.000 ljudi u cijelom svijetu koji su radili za istu firmu i sve je poslano na naše kućne adrese. Tačno se znalo kome je potreban dodatni ergonomski miš, a kome specijalna tastatura. Dobio sam bosansku latiničnu i srpsku ćiriličnu tastaturu, iako ovu drugu nisam nikad koristio.
Programeri ‘jednakiji’ od drugih
S programerima sam godinama igrao fudbal u organizaciji firme i već tokom 2020. godine sam shvatio da su svi otišli kućama i da gotovo niko više nije u Amsterdamu, a to nisu ni krili. Ostalima je bilo zabranjeno da idu iz Holandije “zbog poreznih razloga”, što i jeste bilo opravdano jer su drugačija porezna pravila ako se duže radi iz druge zemlje, a firma nije imala kapaciteta da se pojedinačno bavi svim tim slučajevima.
Moglo se desiti da npr. nosilac pasoša Evropske unije radi iz Brazila bez radne dozvole, što je automatski nelegalno, i razumljivo je zašto je takvo što bilo zabranjeno. Ono što nije bilo razumljivo je činjenica da su programeri “jednakiji” od drugih. Ali dobro, svijet nije idealno mjesto.
Cijelu 2020. i 2021. svi u Holandiji koji su to tehnički mogli su radili od kuće. Kancelarije širom zemlje su bile prazne, a skupe najamnine su postale nepotrebne. Sve firme koje su mogle otkazati određene poslovne prostore su to i uradile. Problem je ostao s onima koji su potpisali višegodišnje ugovore, ali su cijene kirija svejedno pale. Teško je bilo i na sudovima dokazati da neko ima za najamninu jer su svi biznisi bili oštećeni.
Za to isto vrijeme, u Bosni i Hercegovini takođe se radilo od kuće, ali to nije bilo omogućeno svima. Tehnički bi gotovo svi zaposlenici državnih institucija, banaka ili bilo koji uredski radnici mogli raditi od kuće, ali dobija se dojam da to nekome nije u interesu. Zašto je to tako, veliko je pitanje, a slično se počinje dešavati i u Holandiji početkom 2023. godine. Firme masovno tjeraju zaposlenike da se vrate u urede, iako za to nema nikakvog opravdanog razloga. Posebno je teško o tome razgovarati sa starijim generacijama koje ne podnose promjene i koji su rad od kuće vidjeli samo kao nužno zlo.
Čest je slučaj i da ljudi nemaju uslova za rad od kuće, jer u istoj sobi jedu, spavaju, dijete plače i igra se, itd. Takvi su odmah poželjeli da dođu nazad u kancelariju, posebno ako je više članova porodice radilo od kuće. Neki ljudi su i imali zdravstvenih problema zbog nedostatka kretanja, a neki jednostavno više nisu htjeli ići u ured.
U to sam se uvjerio i kroz rad u posljednjoj firmi u kojoj sam se zadržao godinu dana. Iako smo uglavnom radili od kuće, jednom ili dvaput mjesečno bismo se sastali da se vidimo i ručamo zajedno. Pošto je firma bila u Utrechtu, a ja tih dana u Haagu, odjednom mi je postalo nenormalno putovati na posao skoro dva sata, iako vrlo dobro znam da je to nekad bio standard. Holandija je inače zemlja sa mnogo ljudi, a razdaljine nisu velike, pa je sasvim česta pojava da neko živi u Haagu, a radi u Amsterdamu. Ipak, vrlo je teško ljude ponovo natjerati da se gužvaju u vozu tokom špice, a svi su vidjeli kako je lijepo raditi u pidžami i eventualno se presvući u slučaju nekog online sastanka.
Fleksibilnost kao tehnika privlačenja radnika
Sada ako tražite posao, na LinkedInu čak možete filtrirati da li želite raditi na daljinu, hibridno ili na lokaciji gdje se nalazi firma. Svakako se za ugostiteljstvo i slične profesije podrazumijeva da se mora biti na licu mjesta, ali svaki kancelarijski posao postaje automatski popularniji ukoliko je fleksibilan. “Hibridni” rad podrazumijeva dolazak u ured barem jednom ili dvaput sedmično, pa samim tim znači da ne možete odseliti iz zemlje.
Neke firme su otišle i korak dalje, te reklamiraju rad nevezan za fiksnu lokaciju, a neke to dopuštaju četiri do osam sedmica godišnje, ali većina takvih firmi nema problem i ako van zemlje ostanete duže, sve dok im to ne kažete. Pored toga, najtraženijim radnicima se nudi i fleksibilno radno vrijeme, odnosno bitno je da samo završe zadatke, pa se čak ide i dotle da sami sebi možete planirati odmor kad god i koliko god želite, sve dok ste uradili sve što se od vas traži. Te firme nikad nemaju problem naći radnike, a kroz pandemiju se pokazalo da je osim novca ljudima bitno i kako se na poslu osjećaju, koliko ih se cijeni i šta im se zapravo pruža pored plate koja se svakako podrazumijeva.
Jedan od najzanimljivijih komentara na tu temu sam nedavno vidio na LinkedInu, a postavila ga je izvjesna Bonnie Dilber, zaradivši hiljade reakcija. Uzela je za primjer Google, firmu koja je nedavno otpustila 12.000 radnika. Po njenim riječima, ako pretpostavimo da je svaki radnik koštao oko 75.000 dolara bruto godišnje, i ako broj otpuštenih pomnožimo s tim brojem, to je i dalje triput manje nego što Google godišnje izdvoji za najamnine svojih kancelarija. Teško je reći šta je prava odluka, ali Bonnie na kraju posta kaže kako bi pad troškova najamnina samim tim spustio i cijene stanovanja, dok bi stopostotni rad na daljinu donio mnogo više raznovrsnosti u poslu. Poentira rečenicom kako ima osjećaj da bi rad na daljinu riješio sve probleme. Izgleda jednostavno, zar ne?
Pandemija nas je naučila da je kriza ustvari šansa, a na nama radnicima je ostalo da se pokušamo izboriti za daljnje progresivne korake, a ne da se vraćamo gdje smo bili.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.