Ubijeno je 15 članova Društva Crvenog polumjeseca Palestine i Civilne odbrane.
Ne boraca. Ne militanata. Ne ljudi koji kriju rakete ili oružje. Oni su bili spasioci. Humanitarci. Bolničari koji su trčali ka ranjenima kada su bombe pale. Ljudi koji su dali živote pokušavajući spasiti druge.
Izraelske snage su 23. marta u Rafahu, na jugu Pojasa Gaze ciljale konvoj vozila Hitne pomoći i spasilaca. Osam članova Crvenog polumjeseca, šest iz palestinske Civilne odbrane i jedan član osoblja Ujedinjenih naroda, ubijeni su. Izraelska vojska tvrdi da su vozila bila bez obilježja i da su sumnjali da prevoze militante.
No, to je bila laž.
Snimci s telefona Rifata Radwana, jednog od ubijenih bolničara, pokazuju crvena svjetla, jasno označena vozila, bez ikakvog oružja na vidiku. Potom, teška izraelska paljba. Rifatovo tijelo je kasnije pronađeno u masovnoj grobnici sa 13 drugih, od kojih su neka nosila tragove pogubljenja: meci u glavi ili prsima, ruke vezane.
Čak su i u smrti morali dokazivati da su zdravstveni radnici.
Bez obzira na sve to, veći dio zapadnih medija prenio je prvo izraelsku verziju – „Izrael kaže…“, „IDF navodi…“, „vojni izvor navodi…“. Ovi pažljivo sročeni redovi imaju veću težinu od krvavih uniformi Crvenog polumjeseca. Više od dokaza. Više od istine.
Nije to greška, nego sistem
Ovo nije ništa novo. Nije izolovana greška.
Ovo je sistem.
Sistem u kojem se Palestinci smatraju krivim. Sistem u kojem bolnice moraju dokazivati da su bolnice, škole da su škole, a djeca da nisu ljudski štit. Sistem u kojem se naše postojanje tretira kao prijetnja – koja mora biti opravdavana, objašnjavana, potvrđena – prije nego što će nas iko žaliti.
To je dehumanizacija na djelu.
Rođen sam i odrastao u Gazi. Znam šta znači prsluk Crvenog polumjeseca. Znači nadu kada ne preostane ništa drugo. Znači da neko dolazi upomoć – ne da se bori, ne da ubija, nego da spasi. Znači da usred ruševina i smrti, život i dalje nekome znači.
Isto tako znam šta znači to izgubiti. Vidjeti medicinare ubijene, a potom blaćene. Slušati svijet kako raspravlja o njihovoj nevinosti dok im kolege kopaju po masovnim grobnicama. Gledati kako ljude koji su pokušavali spasiti živote svode na statistiku, predstavljaju kao sumnjive i potom ih zaboravljaju.
Dehumanizacija nije samo retorički problem. To nije samo način predstavljanja u medijima ili političkim jezikom. Ona ubija. Ona briše. Omogućava svijetu da okrene glavu dok cijele zajednice bivaju zbrisane.
Poručuje nam sljedeće: vaš život nije na isti način važan. Vaša tuga nije stvarna dok je mi ne potvrdimo. Vaša smrt nije tragična dok joj mi to ne odobrimo.
Iz tog razloga smrt ovih 15 bolničara i spasilaca izuzetno je važna. Jer njihova priča nije samo priča o zvjerstvu nego o mašineriji sumnje koja se aktivira svaki put kada ubijaju Palestince. Radi se o tome da moramo postati vlastiti forenzičari, vlastiti pravni tim i odjel za odnose s javnošću – dok oplakujemo mrtve.
Taj teret se ne tovari nikom drugom. Kada ubijaju novinare sa Zapada, njima se odaje počast. Kad ginu izraelski civili, njihova imena i lica ispunjavaju ekrane širom svijeta. Kad umiru Palestinci, njihove porodice prvo moraju dokazati da nisu bili teroristi.
Mi smo uvijek krivi dok se ne dokaže da smo nedužni – a često, ni tad.
Kao da tuga diskredituje istinu
Studija za studijom je otkrila da zapadni mediji citiraju izraelske izvore mnogo češće nego palestinske i ne pristupaju im s jednakom strogoćom. Palestinski glasovi ne samo da su marginalizirani nego su često predstavljeni kao nepouzdani ili emotivni, kao da tuga diskredituje istinu, kao da nas bol čini iracionalnim.
Ovaj medijski obrazac potiče i održava političke odluke – od prodaje oružja do diplomatskog imuniteta, od šutnje na međunarodnim forumima do veta u UN-u. Sve je povezano. Kad Palestince ne doživljavaju kao ljude u potpunosti, onda se ni njihove ubice ne smatraju potpuno odgovornima.
Emocionalni danak je neizmjeran. Mi ne oplakujemo samo, mi moramo braniti svoju tugu. Mi ne sahranjujemo svoje mrtve samo, mi se borimo da njihova smrt bude priznata. Živimo s psihološkim pritiskom koji nijedna zajednica ne bi trebala podnositi – pritiskom da dokažemo da nismo ono što je svijet već odlučio da jesmo.
Ovih 15 bolničara i spasilaca su heroji. Oni su služili svom narodu. Vjerovali su u svetost života, čak i na mjestu na kojem je život stalno pod opsadom. Sjećanje na njih trebalo bi biti sveto.
Umjesto tog, njihova priča postala je još jedno bojno polje.
Svijet treba prestati tjerati nas da dokazujemo da smo ljudi. Prestanite pretpostavljati da mi lažemo, a da naše ubice govore istinu. Prestanite prihvatati narativ koji zahtijeva da Palestinci budu sveci kako bi bili oplakivani.
Ovi bolničari su zaslužili da im se vjeruje. Zaslužili su da budu zaštićeni. I zaslužuju pravdu.
No, nadasve, zaslužili su, kao i svi mi, da se na njih gleda kao na ljude.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno urednički stav Al Jazeere.