Otpor hrvatskoj podršci Izraelu: Prestanite podržavati ubijanje u Gazi

Prestanite podržavati ubijanje. To je bit poruke koju su 15. lipnja iz središta Zagreba poslali prosvjednici Marša za Palestinu. Istodobno, u Egiptu, aktivisti iz cijelog svijeta okupili su se da pošalju istu poruku: prestanite ubijati. Prosvjed prvih, očekivano, naišao je na gluhe uši vlasti koja ravnodušno i bešćutno šuti na izraelski pokolj u Gazi; prosvjed drugih rastjerale su nasilne egipatske vlasti. Dva dana prije prosvjeda Izrael je napao Iran, devet dana kasnije učinila je to i Amerika. Ubijanje Palestinaca nesmetano traje, sve dalje od kamera. Svijet kao da tone u beznađe.

U najmoćnijim državama svijeta na vlasti su ratoborni autokrati: Donald Trump, Vladimir Putin, Benjamin Netanyahu; ratove koji bjesne teško je i prebrojiti; izbjeglica je najviše otkad je svijeta i vijeka; demokracija postaje ozloglašena, slobode je sve manje, a klimatska kriza strahoviti je okvir cijeloga tog kaotičnog svijeta. Današnjicom kao da upravlja monstruozni stav Elona Muska da je “suosjećanje najveća slabost zapadne civilizacije”. U takvim uvjetima, slabe i male države teško uspijevaju sačuvati empatiju i globalno poštovanje za ljudska prava: Hrvatska, nažalost, sa svojom podrškom izraelskom ubijanju u Gazi, nije među svijetlim primjerima.

No, otpora ipak ima. Jedan od njih opisao je hrvatski glumac Leon Lučev. “Bio sam na protestu podrške ljudima iz Gaze. Antiratnom protestu. Protestu koji poziva na odgovornost hrvatskih političara da preispitaju odluku o protivljenju humanitarnog rješavanja tog sukoba. Glasali su protiv. Bio sam s mnoštvom ljudi. Svih godina. Različitih boja kože, vjera, zajedno protiv rata. Zajedno za humanost”, napisao je u Facebook statusu dan nakon prosvjeda u Zagrebu.

Lučev nije bio sam. “Šetao sam sa kćerkom Elom i kolegicom Darijom Lorenzi Flatz. Darija je prošla rat u Sarajevu. Oplakali smo protest. Suze iz našeg sjećanja na rat, iz svih ratova kojima svjedočimo. Suze za ljude koji sada noćima ne spavaju, djecu koja umiru od gladi, ljude koje ubijaju na sve strane. Za ovaj naš planet koji trenutno vode ljudi kojima je rat mentalni sklop od kojeg ne odustaju”. Ipak, Lučev vidi svjetlo: “A opet, tu je Elina generacija koja je budna, koja šeta, protestira, koja je u otporu do rata, koja je empatična i bijesna. Koja želi život, koja ima snagu, koja vidi budućnost bez sukoba oko vjere, nacije, teritorija, profita. A oni – mladi ostaju. I bore se na svoj način. Mudri su. I u sebi nose sve pobjede i poraze svojih roditelja, ali ne obaziru se, jer je u njima i neki novi plamen s kojim gledaju napred u slobodu.”

Premda razočaravajuće slab, u Hrvatskoj postoji otpor bešćutnoj ravnodušnosti Hrvatske vlade koja koristi svaku priliku da diplomatski podrži vladu Benjamina Netanyahua, premda to od nje nitko nije tražio. Politika susjedne Slovenije prema masovnom ubijanju ljudi u Gazi, primjerice, časna je i uravnotežena: Slovenija je još prije godinu dana priznala Palestinu, i diplomatski je snažno aktivna u pokušaju okončanja jezivog nasilja izraelske vojske u Gazi, koje se danas već i kolokvijalno naziva genocidom. Hrvatska se ponaša posve suprotno, i dramatično nedosljedno: opravdano se zauzimajući za zaštitu i obranu Ukrajine od agresije Putinova režima, istodobno pokazuje ledenu ravnodušnost prema bešćutnom i masovnom ubijanju u Gazi.

To bi trebalo biti nedopustivo. U Hrvatskoj, međutim, tek nekoliko skupina uglavnom mladih ljudi odlučilo se na aktivan otpor – o njima u svom Facebook statusu govori Leon Lučev. Neki od njih, devet aktivistkinja, polovinom travnja uhićeno je i provele su noć u pritvoru jer su pred ulazom u zgradu Ministarstva vanjskih i europskih poslova u središtu Zagreba s transparentima prosvjedovale protiv podrške vlade Andreja Plenkovića uništenju koje izraelska vojska provodi nad Palestincima. Tako se nesloboda prelijeva preko granica, i tako se vlada počinje pretvarati u režim: kada mirovni aktivisti bivaju bez objašnjenja preko noći zadržani u pritvoru, to je prvi korak prema arbitrarnom nasilju vlasti prema građanima. Vlada Andreja Plenkovića taj prvi korak učinila je još prije dva mjeseca – to valja imati na umu.

Ali mladi nisu zašutjeli. “Marš za Palestinu” 15. lipnja pokrenulo je nekoliko  organizacija: Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Štrajk za Gazu, Studentice za Palestinu, Za KRUH, Inicijativa za slobodnu Palestinu, Antiratne feministkinje i Centar za mirovne studije. Hodali su središtem Zagreba, od Europskog trga do Ministarstva vanjskih i europskih poslova, pred kojim su prije dva mjeseca uhićene prosvjednice protiv nasilja. Prosvjednici su dizali buku i demonstrirali solidarnost s pobunjenim studentima u Srbiji, parafrazirajući njihov slogan u poruci hrvatskom ministru vanjskih poslova: “Grliću, srami se, ruke su ti krvave!” “Marš ne organiziramo samo iz solidarnosti, već i iz svijesti o suodgovornosti Vlade RH za šutnju i političku podršku. Odbijamo biti nijemi svjedoci i zahtijevamo da Republika Hrvatska prekine sve političke, vojne i gospodarske odnose s Izraelom, te da se na razini EU zauzme za sankcije Izraelu i obustavu izvoza oružja. Ovo nije rat nego etničko čišćenje koje međunarodno pravo jasno zabranjuje”, objavili su prosvjednici.

Ti mladi ljudi krijesnice su u mraku koji se spušta na svijet. Represija jača, čak i u Europi – ali oni se ne daju. Demokracije slabe i propadaju. Oružje se nudi kao rješenje. Nasilje trijumfira. Svijet sve više podsjeća na europske tridesete prošlog stoljeća. Ali, paradoksalno, baš u tom strašnom vremenu krije se inspiracija – “plamen slobode”, kako glasi naslov knjige njemačkog filozofa Wolframa Eilenbergera o filozofkinjama u strašnom vremenu tridesetih. Filozofkinjama? Čast dakako pisanju, ali nije se tridesetih samo pisalo – internacionalne brigade u Španjolskoj, Jugoslavija 1941… Valja pritom biti svjestan: i danas, kao i tada, cijena angažmana postaje sve viša. Ne treba romantizirati: borba za slobodu i ljudska prava postaje sve teža, u mnogim dijelovima svijeta čak i za goli život. Postoje, ipak, mnogi koji ne mogu drugačije nego da se suprotstave kolektivnom posrtanju u barbarstvo. Mnogo je načina da se to učini, ali pokrenuti ih može samo poriv koji je najbolje opisao jedan od uzora mladim ljudima o kojima je pisao Leon Lučev. U nedavnom intervjuu, hrvatski aktivist za ljudska prava Zoran Pusić kazao je ovako: “Kako bismo spriječili da ljudsko društvo izabere mračne stranputice, znamo samo jedno sredstvo – postojanje ljudske hrabrosti i čestitosti.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.