Kredibilitet ICC-a visi o koncu

Stupanjem na snagu Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda 2002, pojavila se opipljiva nada da se era nekažnjivosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid primiče kraju.

Dvadeset i dvije godine kasnije, međunarodni legitimitet ovog suda visi o koncu dok sud igrnoriše pozive na brzo djelovanje protiv odgovornih za masovne zločine u Gazi. U maju je glavni tužitelj ICC-a Karim Khan zatražio da sud izda naloge za hapšenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i ministra odbrane Yoava Gallanta, kao i za trojicu čelnika Hamasa. ICC još nije donio odluku o ovom pitanju uprkos sve većem broju ubijenih i razaranju u Gazi usred izraelskog kontinuiranog genocidnog nasilja.

Ideja o trajnom međunarodnom tribunalu za suđenje za ratne zločine prvi put se pojavila nakon Prvog svjetskog rata u pravnim krugovima pobjedničkih sila, ali nije realizovana. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno 75-80 miliona ljudi, pojavilo je nekoliko koncepata „pravde“.

Na konferenciji u Teheranu 1943. godine, na kojoj su se sastali šefovi država SSSR-a, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije da raspravljaju o ratnoj strategiji, čelnik Sovjetskog Saveza Josif Staljin predložio je da se najmanje 50.000 članova njemačkog zapovjednog osoblja mora eliminisati. Američki predsjednik Franklin D. Roosevelt odgovorio je, navodno šaleći se, da treba pogubiti 49.000. Britanski premijer Winston Churchill zalagao se za suđenje ratnim zločincima za njihovu individualnu odgovornost.

Na kraju su saveznici osnovali vojne sudove u Nirnbergu i Tokiju, koji su optužili 24 njemačka i 28 japanskih vojnih i civilnih vođa. Ali, ovo je u suštini, bila pobjednička pravda jer niko od čelnika ili vojnih zapovjednika savezničkih sila nije krivično odgovarao za svoje ratne zločine. Ovi sudovi su, na kraju, bez sumnje, bili simboličan pokušaj da se sudi onima koji su vodili ratove agresije i koji su počinili genocid.

U narednim decenijama nije bilo takvih međunarodnih napora da se ratni zločinci privedu pravdi. Tako, naprimjer, nikada nije suđeno masovnim ubicama naroda koji su ustali protiv kolonijalnih i imperijalnih sila.

Pojam međunarodne pravde oživljen je devedesetih godina prošlog stoljeća kada je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda uspostavilo dva ad hoc tribunala za procesuiranje zločina počinjenih tokom ratova 1991-1995 i 1998-1999 u bivšoj Jugoslaviji i genocida u Ruandi 1994. Iako su ovi tribunali poslužili svojoj svrsi, neki su dovodili u pitanju njihovu efikasnost, finansijske troškove i nezavinost, s obzirom da ih je uspostavilo Vijeće sigurnosti kojim dominiraju zapadne sile.

I ovdje je pojam pobjedničke pravde bio posebno važan za jugoslavenski sud, jer nije istraživao, a kamoli krivično gonio, zvaničnike NATO-a za naizgled nezakonitu kampanju bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine.

Zločin agresije u nadležnosti suda

Kada je riječ o tribunalu za Ruandu, on nije istražio moguće saučesništvo zapadnih sila u genocidu i/ili njihov neuspjeh da ga spriječe ili zaustave u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.

U ovom kontekstu, potpisivanje Rimskog statuta 1998, koji je stupio na snagu 2002, probudilo je nade da će oni koji počine ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid biti krivično gonjeni na novom sudu bez obzira na kojoj su strani u sukobu bili.

U 2018. godini, zločin agresije – definisan kao planiranje, priprema, pokretanje ili izvršavanje djela agresije koji po svojoj prirodi, težini i obimu predstavlja kršenje Povelje Ujedinjenih naroda – dodat je nadležnosti suda.

Ali, nije trebalo dugo da se velike nade koje su polagane u ICC rasprše. Nekoliko država potpisnica Rimskog statuta službeno je izjavilo da više ne namjeravaju postati države stranke, čime su poništile svoje obaveze. Među njima su bili Izrael, Sjedinjene Američke Države i Ruska Federacija. Ostale velike sile, poput Kine i Indije, nisu ni potpisale statut.

Vjerodostojnosti ICC-a nije pomoglo ni to što su svih 46 osumnjičenika koje je htio procesuirati u prvih 20 godina svog postojanja bili Afrikanci, uključujući i postojeće šefove država.

Ovaj obrazac prekinut je prvi put u junu 2022, kada je sud optužio trojicu proruskih zvaničnika iz otcijepljene regije Južne Osetije koji su bili optuženi za počinjenje ratnih zločina tokom rusko-gruzijskog rata 2008. Godinu dana kasnije, u martu 2023, sud je poduzeo senzacionalan potez  izdavši nalog za hapšenje ruskog predsjednika Vladimira Putina, samo 29 dana nakon što je to zatražio glavni tužitelj Khan.

Odluka je, međutim, bila prilično zbunjujuća. Uprkos smrtonosnosti rata koji bjesni u Ukrajini od februara 2022. i prijavljenih napada na civilne ciljeve, izdata je potjernica zbog Putinove navodne „individualne krivične odgovornosti“ za „nezakonitu deportaciju stanovništva (djece) i protuzakonitog premještanja stanovništva (djece ) iz okupiranih područja Ukrajine u Rusku Federaciju“.

Sam po sebi, nalog za hapšenje aktuelnog predsjednika trajne članice Vijeća sigurnosti UN-a mogao je signalizirati nezavisnost ICC-a i njegovu spremnost da ide tamo gdje ga dokazi vode. Ali, s obzirom na otvoreni psihološki rat između Zapada i Rusije, neki su ovu odluku suda vidjeli kao dodatni dokaz utjecaja njegovih zapadnjačkih pomagača.

Ratni zločini u Gazi

Ovaj utisak je mogao biti ublažen da je sud pokazao da je dosljedan slijedeći mnoštvo dokaza o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti koje je Izrael počinio nad Palestincima.

Država Palestina je 2018. godine podnijela zahtjev ICC-u „da istraži, u skladu s vremenskom nadležnošću suda, prošle, trenutne i buduće zločine u okviru nadležnosti suda, počinjene na svim dijelovima države Palestine“. Sudu je trebalo pet godina i u martu 2023. je odredio da može pokrenuti „istragu o situaciji u državi Palestini“.

U novembru 2023, Južna Afrika i pet drugih potpisnica ponovo su podnijele zahtjev ICC-u, nakon čega je glavni tužitelj Khan potvrdio da je istraga pokrenuta 2023 „još u toku i da obuhvata eskalaciju neprijateljstava i nasilje nakon napada koji su se dogodili 7. oktobra 2023“.

Khanu je trebalo čak sedam mjeseci da predloži predpretresnom vijeću suda izdavanje naloga za hapšenje Netanyahua i Gallanta, uprkos ogromnoj količini dokaza o njihovoj ličnoj odgovornosti  u ratnim zločinima počinjenim u Gazi. Istu preporuku je dao i za tri čelnika Hamasa, od kojih je dvojicu kasnije ubio Izrael.

Nema sumnje da je bilo potrebno vrijeme i hrabrost da se zatraži hapšenje Netanyahua, koji ima podršku SAD-a i Mossada, ozloglašene izraelske obavještajne službe čija su specijalnost ubistva u inozemstvu. U maju je britanski list Guardian otkrio da je Khanovoj prethodnici Fatou Bensoudi prijetio „na nizu tajnih sastanaka“ Yossi Cohen, tadašnji šef Mossada i „najbliži Netanyahuov saveznik u to vrijeme“.

Cohen je pokušao natjerati Bensoudu „da odustane od istrage ratnih zločina“ i „navodno joj je rekao: ‘Trebate nam pomoći i dopustiti nam da se pobrinemo za Vas. Ne želite se upustiti u stvari koje bi mogle ugroziti Vašu sigurnost ili sigurnost Vaše porodice.“

Ako su Bensoudi prijetili i ucjenjivali je samo zato što je istraživala navode o ratnim zločinima počinjenim prije trenutnog gencoidnog rata, možete samo zamisliti pritiske i prijetnje, stvarne ili pretpostavljene, s kojima se suočio Khan ili od kojih je strahovao.

Sada kada je on izvršio svoju dužnost, na troje sudija predpretpresnog vijeća je da odluče hoće li izdati naloge za hapšenje ili ne. Nije poznato da li su suočeni sa istim prijetnjama kao i Bensouda, ali moraju biti sasvim svjesni da kredibilitet ICC-a visi o koncu ako nalozi za hapšenje Netanyahua i Gallanta ne budu izdati bez daljnjeg odgađanja. Nevjerovatna količina dokaza o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti, genocidu i zločinu agresije tolika je da bi oni, ako bi pobjegli od svoje odgovornosti, objavili posmrtno zvono za ICC.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.