Godina rata u Gazi: Kako u SAD-u vide historiju palestinsko-izraelskog sukoba

Nakon operacije Potop Al-Aqsa 7. oktobra prošle godine Amerikanci su se okrenuli raznim izvorima kako bi saznali historiju palestinsko-izraelskog sukoba i kako je došao do ove faze.

Žurno su nastojali shvatiti kako i zašto je Hamas izveo napade na Izrael izvan Pojasa Gaze u kojima je ubijeno 1.200 ljudi i uhapšeno njih 242, prema zvaničnim izraelskim podacima, te kako i zašto je Izrael uz punu američku podršku odgovorio ovakvom agresijom u kojoj je ubijeno više od 40.000 Palestinaca i koja je izazvala humanitarnu katastrofu kakvu svijet nije vidio u 21. stoljeću.

Nekoliko mjeseci od početka ove agresije, dva naslova su se pojavila na vrhu liste najprodavanijih i najvažnijih knjiga u SAD-u, prema listi The New York Timesa i na Amazonu, a sadržaj te dvije knjige odražava duboku podjelu u američkom društvu u vezi sa sukobom.

Prva knjiga je Stogodišnji rat za Palestinu: Priča o kolonijalizmu i otporu 1917-2017, koju je napisao palestinsko-američki historičar i akademik Rashid Khalidi, a koja je objavljena 2020. godine.

Druga knjiga je Izrael: Jednostavan vodič ka najneshvaćenijoj državi na Zemlji, koju je napisala Noa Tishby, izraelsko-američka glumica i bivša izraelska ambasadorica za borbu protiv antisemitizma. Napisana je 2021. godine.

Kontradiktornost i podjela

Iako su autori napisali spomenute knjige prije Potopa Al-Aqsa, one nude drugačiju i kontradiktornu perspektivu historije palestinsko-izraelskog sukoba i doprinijele su produbljivanju podjele među Amerikancima u pogledu njihovog pogleda na prošlost, sadašnjost i budućnost ovog sukoba.

Khalidi u svojoj naglašava kako je američka politika 75 godina podržavala Izrael i njegov projekt naseljavanja, dok se Tishby u svojoj knjizi upitala: „Zašto se čini da svi mrze Izrael, tu malu državu, i kako je moguće poboljšati njenu reputaciju u svijetu?“

Khalidi je, kroz dokumentirano naučno istraživanje i lično iskustvo svoje porodice, uspio pobiti zapadno-izraelski narativ o sukobu i onome što je učinjeno kako bi se oduzelo pravo na vlasništvo nad zemljom i izbrisalo palestinsko kulturno naslijeđe, dok je Tishby predstavila sažetak izraelskih narativa kojima se opravdava kolonizacija i naseljavanje palestinske zemlje.

Khalidi je predstavio prošlost svoje porodice iz Jerusalema u kontekstu palestinskog otpora i historiju palestinske nacionalne borbe od nastanka Palestinske oslobodilačke organizacije ‘60-ih godina prošlog stoljeća do potpisivanja Sporazuma iz Osla i perioda nakon toga. Okvir kolonijalizma i naseljavanja koristio je da objasni uspjeh cionističkog pokreta u oduzimanju palestinske zemlje i nasilnom protjerivanju njenog stanovništva.

Navodi primarne izvore i dokumente koji govore o politikama raseljavanja, etničkog čišćenja i aparthejda, od teorije do primjene na terenu, da bi pojasnio kako je Izrael sprečavao uspostavljanje nezavisne Palestine stalnim ratovima protiv Palestinaca i pokoljima nad njima.

Zanemareno pitanje protjerivanja Palestinaca

Khalidijevo viđenje britanskih i američkih usluga cionizmu kao kolonijalnom projektu sukobljava se s tvrdnjama koje je iznijela autorka Tishby, prema kojima Palestinci „ne odgovaraju opisu autohtonog naroda“ te da cionistički projekt nema nikakve veze s kolonijalizmom. Khalidi se poziva na riječi i djela osnivača Izraela kako bi napisao historiju Palestinaca koju većina Amerikanaca ne poznaje, a koja uglavnom nije bila u američkim medijima sve do izbijanja Potopa al-Aqsa i izraelske agresije koja još traje.

Nasuprot tome, Tishby predstavlja ulogu koju su njeni preci igrali u evropskom cionističkom pokretu i osnivanju Države Izrael te na prvim stranicama knjige navodi biblijske i religijske veze s onim što vidi kao obećanje „jevrejskom narodu malog komada zemlje njegovih predaka“.
Autorica tvrdi da u Palestini tokom britanskog mandata između 1920. i 1948. godine „uglavnom nije bilo stanovništva“, a da su susjedne arapske zemlje nakon osnivanja Izraela nastojale „izbrisati novu jevrejsku državu s karte“. Kritizirala je Ujedinjene nacije i njihov rad na pružanju pomoći palestinskim izbjeglicama, zanemarujući pitanje kako i zašto je Izrael protjerao milione Palestinaca iz njihovih domova.

Khalidi i Tishby obradili su detaljno i kontradiktorno događaje iz 1948. godine, poznate kao Nakba. Autorka odbacuje termin Nakba, smatrajući ga samo „katastrofom“ za Palestince te naglašava važnost širenja „zvaničnog izraelskog narativa o ratu za nezavisnost, u kojem je prolivena krv, počinjena zvjerstva i Arapi protjerani“.

Khalidi navodi kako je on lično igrao ulogu savjetodavca na mirovnoj konferenciji u Madridu 1991. godine, koju su organizirale Sjedinjene Američke Države. Spominje mnoge detalje sa svojih susreta i razgovora s istaknutim palestinskim ličnostima, od pisca Ghassana Kanafanija, intelektualca Edwarda Saida do bivšeg predsjednika Yassera Arafata.

Kaže da je pregovarački proces ka rješenju o dvije države uvijek bio namješten u korist Izraela. Dok dovodi u pitanje pristup PLO-a, zaključuje da je doveo do „beskonačnog niza izraelskih jednostranih poteza“, uz snažnu podršku Washingtona, koji su uspjeli pretvoriti Palestinsku samoupravu u „pomagača okupacije umjesto pokreta za oslobođenje“.

Khalidi se osvrnuo na to kako je Izrael 1990-ih nadmudrio Palestince u pregovorima i kako su „Arafat i njegova stara garda živjeli izolirano od nove generacije Palestinaca na okupiranim teritorijama“.

Autorka Tishby je navela da je glavni cilj njene knjige pružiti snažan temelj za suprotstavljanje aktivnostima BDS-a, palestinskog pokreta za bojkot, povlačenje investicija i nametanje sankcija, kao i sve većem utjecaju anticionističkih stavova u kampusima većine američkih univerziteta. (Ovo je napisano prije aktuelne agresije na Pojas Gaze.)

Tishby ponavlja nekoliko puta da Izrael nije idealna država, ali je i dalje „demokratija za sve građane“ i vidi je kao metu velikog međunarodnog nadzora koji je neopravdan, prema njenom mišljenju.

Politika etničkog čišćenja

Palestinsko-američki historičar Khalidi jasno je ukazao na to da je reputacija Izraela u svijetu „u nekim aspektima njegova najvažnija prednost“. Smatra da su Palestinci kroz historiju gubili podršku američkog javnog mnijenja jer Yasser Arafat i PLO „nisu razumjeli važnost američkog javnog mnijenja za njihovo pitanje, pa nisu uspjeli iskoristiti njegov potencijal“.

Istakao je da su, kada je Izrael osnovan 1948. godine, mnogi izraelski lideri na visokim funkcijama stigli iz SAD-a, poznavali su američko društvo i govorili njegovim jezikom, dok nijedan palestinski lider na visokoj funkciji do 1947. nije živio u SAD-u, niti ga je čak posjetio.

Khalidi je objasnio da je izraelska politika etničkog čišćenja i krađe zemlje uvijek bila sistemska i institucionalizirana. Povezao je „politički vakuum u Palestini“ u periodu nakon Nakbe s „podjelama unutar arapskog svijeta i složenom internom palestinskom politikom“, dok Tishby to smatra pokazateljem „nedostatka pravog palestinskog identiteta, posebno jer tada nije bilo ozbiljnog zahtjeva za palestinskom državom“.

Gaza – šta dalje?

Od 7. oktobra prošle godine Khalidi i Tishby govore o napadima Hamasa i neviđenoj izraelskoj agresiji u Gazi koja još traje.

Khalidi kritikuje Hamas zbog njegovih „napada na Izraelce i potkopavanja palestinskog pitanja svojim nasiljem“. Također, oštro kritikuje izraelsku vojnu doktrinu koja se oslanja na nesrazmjernu silu, a kritikuje i administraciju američkog predsjednika Josepha Bidena jer Izraelu daje ovoliku količinu oružja. Naglašava da će nastavak okupacije i naseljavanja neminovno naići na otpor.

Kaže da, dokle god Washington isporučuje oružje Izraelu kako bi bombardirao Palestince i dokle god ratuje protiv njih, koristeći avione F-35 i F-16, helikoptere Apache i haubice kalibra 155 mm, neće se desiti promjena, a izraelski rat protiv Palestinaca će i dalje trajati.

S druge strane, Tishby tvdi da je Hamas „odlučan u implementaciji šerijatskog zakona u Pojasu Gaze i obećava da će uništiti Izrael“. Uveliko zamjera američkim studentima što protestiraju protiv Izraela umjesto da budu protiv Hamasa.

Tishby ponavlja da Amerikanci trebaju zapamtiti da „glavni statut Hamasa obavezuje ovaj pokret da uništi Izrael“ i da ono što okupacijska vojska radi nije ništa drugo nego „odlučan odgovor Izraela kako bi zaštitio svoje građane i spriječio dalje zločine, budući da je Hamas obećao da će pokušati ponoviti napade“.